Od Hipokrata preko srednjevjekovnih i renesansnih ljekara postupci se nisu mijenjali. Prve manipulacije rađene su tada na osnovu sličnosti sa kostima i zglobovima životinja. Kao profesija kiropraktika je pokrenuta 1895. god. U Americi u Devenportu, kada je izvjesni g-din. Daniel Palmer uočio vezu između izmještenog pršljena i problema sa sluhom svog domara. Naime, nakon ručnog namještanja izmještenog pršljena, sluh domara se odmah bitno popravio.

Nakon toga je 1897. godine osnovana i prva škola kiropraktike nazvana po Palmeru – Palmerova škola. Tada je kiropraktika i dobila ime, izvedeno iz riječi Chiros-ruka i Praxis-raditi, što bi značilo uraditi rukom.

Najbolji i najkvalitetniji koledži za edukaciju kiropraktora su u Sjevernoj Americi, odakle dolazi i većina kvalitetnih kiropraktora, što donosi veliku razliku u krajnjim rezultatima i izbjegavanju rizika kod svakog pacijenta.

Korijeni današnje kiropraktike nalaze se, između ostalog i u tradicionalnoj kineskoj medicini, prema kojoj struktura svakog tijela određuje njegovu funkciju. Ukoliko dođe do promjene strukture, dolazi do blokade (gubitka pokreta), i na tom mjestu bloka do prekida toka životne energije i do pojave bolesti.

Zadatak kiropraktora je da uoči blok, da ga manipulativnom tehnikom otkloni, a samim tim otkloni neuro-fiziološki blok na određenom nivou, pa da se nakon toga tijelu pruži mogućnost da počne prirodni proces izliječenja. Samim tim bol nestaje ili se smanjuje a ako je u pitanju recimo kičma – uočava se znatno veća pokretljivost.

Do prije 80-tak godina kiropraktika nije smatrana naučnom metodom liječenja, ili zbog neobavještenosti, ili činjenice da su se kiropraktikom bavili zdravsteveno neobrazovani ljudi. Tek prije 50-tak godina, od kada se kiropraktikom bave medicinski obrazovani ljudi, desile su se velike promjene unutar same profesije, a promjenio se i odnos zdravstvenog sistema prema njoj. Danas se uloga kiropraktike u tretmanu bola u vratu, krstima, zatim kod muskuloskeletnih poremećaja ne može negirati.

Najviše sredstava izdvojeno je za provjeru efikasnosti kiropraktike u tretmanu lumbalnog sindroma. Kičma, bol u leđima i njegova terapija se ipak najviše vezuje za pojam kiropraktika.

Kiropraktika je u odnosu na druge metode, dokazano najefikasnija terapija u tretmanu diskus hernija lumbalnog i cervikalnog dijela kičme.

Ako postoji diskus hernija, protruzija ili prolaps, ove promjene dovode do pritiska na koijren nerva, dovodeći zatim do neuro endokrino patofizioloskog odgovora, odnosno do lučenja tkivnih hormona koji djeluju na okolna tkiva dajući određene simptome, a prevashodno simptom bola, koji je kod diskus hernije može biti veoma jakog intenziteta. Diskus hernija se najčešće javlja dorsolateralno, prema intervertebralnom otvoru, ili ređe dorsomedialno prema kičmenom kanalu.

Svaka hernijacija dovodi do mikrosubluksacije (pomeranja) apofiznih zglobova odgovarajućeg segmenta. Bliski kontakt apofiznih zglobova sa nervnim korijenom u predjelu intervertebralnog otvora, takođe objašnjava nastanak iritacije (draženja), ili kompresije (pritiska) na korijen.

Manuelna mobilizacija kičmenog stuba primjenjuje se ovdje kao primarna metoda u akutnom stadijumu bolesti. Pored manuelne mobilizacije mekog tkiva lumbalne regije, deblokade apofizarnih zglobova, deblokade sakroilijačnih zglobova, repozicije pomjerenog pršljena, neophodna je i antizapaljenska terapija.

Pored diskus hernije, za subluksacije (izmještanje) intervertebralnih zglobova, koje mogu biti uzrok akutnog bola u nekom dijelu kičme mnogo češće nego discus hernia, kiropraktika je apsolutna terapija izbora. Znanje, stručnost i vještina kiropraktora je i u ovim slučajevima efikasnija od upotrebe lijekova.

Kiropraktika je takođe terapija izbora kod milimetarskog izmještanje prvog vratnog pršljena “ATLASA”, koga pored mikrotrauma, trauma, mogu izmjestiti i okolni mišići usled lošeg držanja ili položaja, stresa, napornog fizičkog rada ili vježbanja…

Uvijek treba napomenuti da je rad kiropraktora samo početni impuls na putu izliječenja. Pored kiropraktike tu su i spinalna dekompresija, fizikalne procedure, a kasnije i razni programi vježbi.

Prije svakog tretmana kiropraktora mora se postaviti sigurna dijagnoza pregledom specijaliste fizijatra, snimkom rentgena ili magnetne rezonance, potrebnim laboratorijskim nalazima i eventualno drugim specijalističkim pregledima.

Relativne kontraindikacije (ograničenja) za rad kiropraktora su prelomi kostiju, neke sistemske bolesti, pacijenti sa kardiovaskularnim problemima i neki tumori.

Svaki dobar kiropraktor obavezno pri radu primjenjuje osnovni princip “prvo ne naškoditi” – primum non nocere.